PORODICA

Porodica se definira kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Ona zahvata vrlo različite strane ljudskog života, pa zbog toga postoji čitavo bogatstvo značenja i objašnjenja, od filozofskih, socioloških, psiholoških, vaspitnih, socijalnih, pa do ekonomskih i pravnih.

Porodica je biološka i edukativna grupa. To je njena osnovna društvena sadržina od postanka do najnovijeg vremena.

Biološka funkcija porodice, ogleda se u zadovoljavanju polnog nagona individue, zadovoljavanju emotivnih potreba, reprodukciji, tj. u rađanju i odgoju nove generacije, odnosno produžavanju ljudske vrste.

U historijskom razvitku porodice njena edukativna funkcija nije bila uvijek istog inteziteta, što nije samo zavisilo od nje, nego i od okolnosti - sadržine, karaktera i strukture društvenih odnosa u kojim se nalazila i razvijala.

U društvenim odnosima u kojim društvo preuzima brigu edukacije počevši od predškolskog uzrasta i dalje, ova funkcija porodice se smanjuje. Također, na to je uticala i ekonomska funkcija porodice - da li se odvija u njoj ili izvan nje, da li ženski članovi učestvuju u obavljanju te funkcije. Za razliku od robovlasničkog i feudalnog društva, kapitalistički način proizvodnje i buržoaski politički sistem udaljavaju kako ženu tako i muškarca od same edukativne uloge u porodici. I biološka funkcija porodice je pokazala

svoju evoluciju.

Socijalna funkcija porodice se ogleda u odgoju i brizi za potomstvom, do zaštite od napada i ugrožavanja slobode pojedinca. Danas su se funkcije porodice promijenile, ali je i dalje ona ostala važna društvena institucija, koja ima veliku ulogu u životu svakog pojedinca i u svakom društvenom sistemu.

PORODICA - TO JE, PRIJE SVEGA, DIJETE!

Istinska i etička monogamna ljubav između dva bića, o kojoj je govorio i Engels, može se razviti i opstati samo između dva subjekta koji su ekonomski ravnopravni. Samo u takvoj zajednici može se doživjeti potpuna sreća i zadovoljstvo. Svaki drugi oblik "sreće", koji je kupljen sticanjem bolje đruštvene pozicije, i sklapanjem bračne veze, za bračni par može postati izvor razočarenja. Sve dok životna zajednica nije sagrađena na ekonomskoj nezavisnosti, koju možemo obezbijediti samo radom, to je isto kao i ranija eksploatacija tuđeg rada. Tu imamo posla s lažnim moralom i preživjelim odnosima.

U malograđanskoj porodici, o kojoj je tada pisao Marks, porodica je bila jedini oblik brige o djetetu.

Za zasnivanje braka i porodice, svakako, potrebna je ljubav, o kojoj je Marks govorio kao o varijabli, ali djeca zahtijevaju i više od toga: ona traže ljubav oba bračna druga, čak i onda kad ljubavi među roditeljima, možda, više i nema.

Odlučivanje o djetetu je slobodno, i to upravo zbog toga da bismo upozorili na to da se to odlučivanje ne tiče samo braka, već se radi o odgovornom odlučivanju bračnog para koji su roditelji djeteta. Odgovorno odlučivanje o djetetu uslovljeno je i emocionalnom zrelošću, usklađenošću karaktera i drugim uslovima koji, svi zajedno treba da omoguće da dijete ima topao dom u svakom pogledu, U tom smislu, takva odgovornost treba da vodi do čvršćh veza s djetetom, a ne da se zahtijevaju oštrije sudske mjere za zaštitu braka u kojem je umrla ljubav.

TEORIJSKE KONCEPCIJE O PORODICI

Iz složenosti same prirode i funkcije koju ima porodica kako u društvu tako i u samom čovjekovom razvoju, prirodno je da su se pojavile mnoge teorije i istraživanja kako bi se porodica i njena povijest razumjela i spoznalo čovjekovo nastajanje i postojanje.

Danas ne postoji cjelovita teorija koja definira porodicu u njenoj sveobuhvatnosti.

Postojeća istraživanja nisu dovoljna za uređivanje općih teorijskih principa koji bi na adekvetan način osvjetlili porodicu kroz njenu historiju.

U sociološkoj literaturi, za sada, preovlađuju empirijska istraživanja porodice i njenih funkcija. Empirijskim istraživanjima nedostaje jasan teorijski pristup. Zato se i može danas govoriti o različitim teorijama i koncepcijama o shvatanju porodice.

Mnogi istraživači tragaju za univerzalnim obilježjima na osnovu kojih onda

uspostavljaju teorijske pristupe. Većina njih polazi od bioloških funkcija porodice njene trajnosti i postojanosti kroz historiju kao organizirane društvene grupe, njenu društveno-historijsku ulogu, univerzalnost funkcija, stepenove razvitka kroz historiju itd. Polazeći od tih osobenosti pojedini sociolozi, u globalnom smislu, uspostavljaju klasifikaciju teorijskih pristupa u istraživanju porodice. Najčešće ih svrstavaju u historijsko-institucionalne, strukturalno-funkcionalne i interakcionalno-simboličke koncepcije straživanja.

Svaka od ovih teorijskih orijentacija ima izvjesne specifičnosti, a sve zajedno, u stvari, predstavljaju teorijsko-empirijsku koncepciju porodice.

1. Historijsko-institucionalna teorija, polazi od evolucionalne, ili nstitucionalne koncepcije porodice. Evoluciona teorija poima porodicu kao historijsku tekovinu. Otuda ona nastoji definirati historijske tipove porodice. Pri tome polazi od spoznaja do kojih su došle druge društvene nauke, npr. etnologija, antropologija, etnografija, nauka o jeziku, arhelogija itd. (Za svoj predmet izučavanja uzima historijske tipove i stepene razvoja porodice od najranijih oblika do modernog industrijskog duštva). Ona nastoji odgovoriti na pitanje da li je porodica stara koliko i ljudsko društvo.

Predstavnici ove teorije na osnovu antropoloških istraživanja ukazuju na postojanje izvjesnih formi porodnične organizacije u najprimitivnijim društvima. Oblici i forme porodične organiziranosti uslovljene su materijalnom i kulturnom osnovom društva i ne može se govoriti o pravolinijskom razvoju porodice kroz historiju. Za razliku od evolucionističke torije, institucionalisti pristupaju porodici kao društvenoj grupi. Za njih je porodica organizovana društvena grupa iz koje se izvodi sva druga organizacija društva. Institucionalizacija porodice se ogleda kroz brak i prava ljudi koji takav oblik udruživanja sobom nosi, kao što je razvod, prava potomstva na nasljedstvo, status i uloga supružnika u porodici i društvu itd. Dakle zastupnici ove teorije naglasak stavljaju na društvena obilježja porodice i njene funkcije.

2. Za strukturalno-funkcionalnu teoriju, porodica je društvena grupa u okviru globalnog sistema i njegovih podsistema.

Najznačajniji prestavnici i zagovornici ove teorije su CLAUDE LEVI STAUSE, B. MALINOVSKI, G.P. MURDOCK I TALCOTT PARSSONS.

Mada se po svojim analizama i rezultatima istraživanja ovi autori međusobno dosta razlikuju, oni, u suštini, imaju zajedničku polaznu osnovu. Ta polazna osnova se ogleda u poimanju porodice kao osnovne društvene organizacije, njenoj uslovljenosti društvenim pravilima, normama i vrijednostima, te funkcijama koje ona ima i za jedinku i za društvo. U osnovi ove koncepcije su društvena funkcija porodice, društveni procesi, društveni odnosi. Funkcije podsistema porodice su: brak, autoritet, ponašanje, sistem vrijednosti, pravila, vjerovanja, tradicija, kultura. Dakle, ovaj teorijski pristup nastoji ustanoviti funkcionalne veze između sistema i podsistema u okviru porodice, ali i društva.

3. Institucionalno-simbolički pristup predstvlja pokušaj tretiranja porodice kao osnovne društvene grupe sa svim njenim unutrašnjim procesima i oblicima organizacije. Za osnovu svoje analize zagovornici ove teorije, uzimaju jezik, simbole, uloge jedinke u grupi itd. Dakle, ona promatra pojedinca i njegovo mjesto u grupi, otuda je bliska psihologiji i njenim gledištima. Socijalizacija je za ovu teoriju najvažnija funkcija porodice, pomoću koje se uspostavlja identitet i integracija ličnosti i same grupe u društvo.

Navedene teorije i istraživački pravci , naravno nisu sveobuhvatni, niti je moguće veliki broj istraživanja i rezultata do kojih su mnogi autori došli struktuirati u jednu teoriju ili pristup. Većina od njih nastoji spoznati porodicu i njene funkcije u cjelini. Tako, idealist, HEGEL, porodicu shvata kao životnu zajednicu koja je povezana unutrašnjim vezama biološke zavisnosti, emocijama i interesima. To je zajednica uvjerenja tj. životna zajednica koja veže svoje članove moralnim uvjerenjima. GEORGE PETER MURDOCK, porodicu shvata kao društvenu grupu, koju karakteriše zajedničko prebivalište , ekonomska saradnja i razmnožavanje. Porodica u sebe uključuje oba pola, od kojih najmanje dvoje održavaju društveno odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, vlastitih ili usvojenih. Dakle po Murdocku, porodica uključuje najmanje dvije odrasle osobe suprotnog pola, koje žive zajedno, udružuju rad i sredstva te proizvode potomstvo.

Sociolozi nazivaju najmanju porodičnu zajednicu inokosnom, a ona se sastoji od muža i žene, te njihove malodobne djece. Veću porodičnu grupu od inokosne nazivaju proširena porodica. Po Mudrocku inokosna porodica postoji u svakom društvu, bilo da egzistira samostalno ili u okviru proširene prodice. Zato on i definira porodicu kao univerzalnu grupu bez obzira da li je sačinjava inokosna ili proširena porodica.

TALCOTT PARSSONS smatra da u industrijskom društvu porodica sadržava dvije temeljne i nerazdvojne funkcije, a koje su bile zajedničke porodici u svim društvima: Primarna, socijalizacija djece i stabilizacija odraslih pripadnika društva. Proces stabilizacije je, u stvari, proces prilagođavanja zajedničkoj kulturi. A stabilizacija odraslih se odvija posredstvom prihvatanja vrijednosti u porodici. Vrijednosti su povezane sa motivacijom ličnosti i sa sistemom uloga koje ima jedinka u porodici, ali i u društvu. Porodica je tako instrument putem kojeg se realizira sistem vrijednosti ili zajedničke kulture.

Za M. Mladenovića je porodica u strukturalnom i formalnom pogledu historijska i promjenjiva društvena grupa, čija su univerzalna obilježja:

Počiva na heteroseksualnim vezama, pomoću kojih muškarci i žene zadovoljavaju prirodne, polne, duhovne, moralne i estetske potrebe i objezbjeduju reprodukciju društva rađanjem potomstva(biološke osnove porodice.)

Zasniva sistem srodničkih odnosa koji predstavljaju osnov za polne tabue i podjelu uloga unutar porodica (bisocijalne osnove porodice).

Objezbjeđuje i razvija socijalne i individualne (moralne i psihičke) osobine ličnosti (socijalne osnove porodice).

Objezbjeđuje obavljane određenih ekonomsko(proizvodno) prostornih ili samo djelatnosti u okviru porodice (ekonomske osnove porodice).

Teorijske koncepcije, najčešće polaze od funkcija koje porodica ima, kako za čovječanstvo tako i za društvo. Zato je sve teorije definiraju kao univerzalnu društvenu zajednicu. Kao takva, ona je čvrsta, stabilna i homogena društvena grupa u kojoj vladaju ljudski odnosi zasnovani na ljubavi, poštovanju i ravnopravnosti njenih članova, u kojoj se ostvaruju neke od bitnih funkcija koje porodica ima u životu jedinke ili, pak, društva u cjelini. Kao ljudska zajednica, ona je u stalnom dinamizmu i evoluciji. Dakle, nije statična u vremenu i prostoru, već je izraz čovjekovih sposobnosti i odnosa koje ljudska civilizacija stvara. Većina njenih nekadašnjih funkcija prenesena je na društvo. Preuzimanjem mnogobrojnih funkcija koje su ranije bile u okviru porodice, stvoren je prostor za integraciju porodice u širu zajednicu odnosno, u društvo. Istina, time je porodica dovedena u zavisnost od društva i odnosa u njemu, ali je to uzajamni proces društvenog razvoja i uticaja koji je nerazdvojan i koji ima veliko značenje kako u povjesnom tako i u ljudskom iskustvu. Danas preovlađuje brojčano manja porodica ili bračna grupa, koja se sastoji od roditelja i djece, za razliku od povijesne velike porodice . Promjena strukture porodice rezultat je, prije svega, promjena u sferi proizvodnje, tehničko - tehnološkom napretku, ali i demografskoj strukturi stanovništva, promjenama u organizaciji i funkcijama društva. Industrijska proizvodnja isključila je porodicu iz proizvodne uloge, a organizacija države ne zasniva se više na krvnom srodstvu, staleškim ili, pak, plemenskim, ili familijarnim obrascima.Država se danas obrazuje na osnovama funkcionalnih potreba i interesa građana na određenoj teritoriji. Takav način organizacije, doprinio je povećanju prava ljudi, njenih građana, ravnopravnijem odnosu članova porodice, većoj pokretljivosti cjelokupnog stanovništva, a posebno članova porodice izvan mjesta njenog trajnog boravka.

TIPOVI PORODICE

Na osnovu istraživanja antropologa L. Morgana , F. Engels u svom radu - "Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države" je dao najpotpuniji pregled razvitka historijskih tipova, formi porodice i porodičnih odnosa.To su slijedeći tipovi porodice:

krvnosrodnička porodica,

porodica punalua,

porodica parova, i

monogama porodica.

Prema historijskim tipovima društveno ekonomskih odnosa ovi oblici porodice su sistematizirani u tri glavne grupe:

grupni brak za etapu divljaštva,

brak parova za etapu varvarstva,i

monogamna porodica za etapu civilizacije.

Ova Engelsova tipologija porodice i njen historijski raspored, prihvaćena je u sociologiji. Porodica je kroz historijski razvoj klasnog društva doživljavala bitne promjene, ali je i zadržavala bitne osobenosti svojih početnih faza razvitka. Najviše se promjenila njena ekonomska funkcija, a najmanje njena biološka funkcija. U robovlasničkom i feudalnom društvu porodica je osim biološke funkcije vršila i proizvodnu funkciju. Međutim, u savremenim društvenim odnosima, porodica je postala gotovo samo potrošačka društvena grupa. Posljedice ovih promjena su značajne. Značajna činjenica za porodicu i društvo je i usporen proces emancipacije žene i to emancipacije u smislu ravnopravnosti sa muškarcem i emancipacije u najširem društvenom smislu. Podređen položaj žene u odnosu prema muškarcu, počinje sa patrijarhatom. Sa razvojem industrijske proizvodnje, a sa njom i razvitak drugih društvenih djelatnosti, omogućio je ženi izlazak iz čvrstog porodičnog života, njenu ekonomsku, a potom i društvenu nezavisnost. Materijalni uslovi postojali su sve povoljniji za ravnopravan položaj žene u porodici i društvu. Tome je mnogo doprinijelo i demokratizacija vlasti i upravljanja, tako da se odnosi u društvu i porodici sve više humanizuju.

POTPUNA PORODICA

U nizu faktora koji utječu na razvoj djeteta i formiranju ličnosti čovjeka porodica je jedan od najvažnijih. Porodica i porodični odgoj predstavljaju prvi i temeljni stupanj u razvoju djeteta i njegove ličnosti i ničim se ne mogu zamijeniti. Za djecu je nezamjenjiv osjećaj ljubavi koji ih međusobno povezuje s roditeljima. Ljubav prema roditeljima, težnja da se oni oponašaju, da se dijete što prije izjednači sa njima jeste ono prirodno odgojno sredstvo koje pomaže malom djetetu da počne prihvatati socijalna i moralna pravila života prije nego što je sposobno da ih u potpunosti shvati svojim razumom i iskustvom da se s roditeljima identifikuje. Ljubav prema roditeljima je uvjet za razvitak drugih socijalnih čuvstava, kao što su: razumijevanje, saosjećanje, ljubaznost, poštivanje drugih ljudi, pravednost i drugo. Iz ovog se može zaključiti da su sređene porodične prilike i roditeljska ljubav činilac od kojeg će u mnogo čemu zavisiti duševno zdravlje djeteta, odnosno budućeg čovjeka. Neophodno je potrebno da dijete u porodici stekne osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, da osjeti da je voljeno i da se o njemu brine, jer će tako uspostaviti pravilan odnos prema sebi, drugim ljudima i okolini uopšte, a samim tim će izbjeći osjećaj straha i malodušnosti, agresivnost, povučenost u sebe, neprijateljski stav prema okolini itd.

Ta potreba za zaštitom i sigurnošću izražena je već kod sasvim malog djeteta. Takvu potrebu u ranom djetinstvu može zadovoljiti samo majka, jer se dijete osjeća sigurno i zaštićeno samo onda kada je ona u blizini, jer dok je nema, kod njega se javlja ugroženost i strah koji nestaju čim se majka pojavi. I mnogo kasnije djetetu su potrebni roditelji, jer ono treba zaštitu, oslonac i pomoć.

U porodici dijete upoznaje odnose među ljudima, razvija svoje emocije. Ako raste u porodici u kojoj postoji međusobno povjerenje i ljubav, drugarski odnos između roditelja, roditelja i djece, najverovatnije će se u takvim porodicama dijete razviti u ličnost pozitivnih osobina, nezavisno i sigurno u sebe. Naprotiv, česti sukobi i razmirice u porodici, prevelika strogost, nepokazivanje ljubavi prema djetetu, međusobno nepovjerenje izazivaju povučenost, nesigurnost, agresivnost i kod djeteta razvijaju sklonost ka neurotičnosti. Ni pretjerana briga ni pretjerano maženje ne djeluju pozitivno na razvoj djeteta, jer ono postaje sebično i nesamostalno.

PORODICA I PORODIČNO PRAVO

Nauka porodičnog prava i politika o porodici su posebno upućene na kulturni i društveni razvitak jedne zemlje. Porodica je podložna promjenama.

Promjene koje su se dešavale u evolutivnom razvoju porodice, a koje su se uglavnom ticale promjena u njenoj strukturi i njenim funkcijama, uticale su na porodično pravo. Posmatrajući historijski njen razvojni put od kraja XVIII stoljeća, evidentna je razgradnja velikih porodica u širem smislu, koje obuhvataju širi krug srodnika. Društveni značaj srodstva, koji je bio posljedica političkih prava i privilegija, postepeno je slabio. Počinje dominacija tzv. male porodice (porodica u užem smislu) koja uglavnom obuhvata roditelje i djecu koja žive u zajedničkom domaćinstvu.

Promjene koje su se odigrale u strukturi porodice imale su direktan uticaj na promjenu njenih funkcija te se porodica koja je bila izrazito proizvođačka zajednica, pretvara u potrošačku zajednicu.

I pored strukturalnih promjena, patrijarhalna obilježja porodice ostaju prisutna tokom čitavog XIX stoljeća. Muškarac je i dalje šef porodice, njegova uloga je dominantna u sferi bračnih i roditeljskih odnosa. Autoritet muškarca odražavao se u nizu prava koja proizilaze iz braka (zastupanje, određivanje mjesta stanovanja i dr.) Brak je bio jedini priznati osnov porodice, dok vanbračna zajednica nije imala nikakav priznati status (socijalno i pravno degradirana). Vjerska, običajna i kulturna tradicija su trajni pratilac porodice i braka. Na njihovim osnovama i gledištima , uspostavljene su moralne norme, običaji ali i zakonodavstvo. Religija na sebi svojstven način uspostavlja kriterije dopuštenosti braka, gledišta na vjernost , preljubu , rastavu braka, odnose prema djeci, djece prema roditeljima, prava naslijeđivanja imovine itd.Na osnovu religijskih gledišta , država najčešće uspostavlja pravne norme, koje postaju opće društvena obaveza za sve građane. Te norme postaju dio tradicije ali i zakonskih rješenja mnogih država. Brak tako pored pravne zadobija i vjersku sankciju,odnosno obaveznost, što je izraz već duge tradicije i običajnosti nekih naroda i država.

O roditeljskom pravu, kao pravu u pravom smislu te riječi, nije se moglo govoriti. Riječ je o očinskoj a kasnije o roditeljskoj vlasti, konstituiranoj u interesu oca, odnosno roditelja a ne djece. Neravnopravnost majke, odnosno njeno potpuno, a kasnije djelimično isključenje u vršenju prava prema djeci, te potpuna degradacija vanbračne djece, najtipičnija su obilježja patrijarhalne porodice u sferi roditeljskih odnosa. Sliku patrijarhalne porodice mijenjaju zahtjevi za ravnopravnošću žene i muškarca, kao i za priznanja prava djece, te pojava međunarodnih dokumenata, koji su prožeti idejom zaštite osnovnih prava i sloboda.

U članu 3. stav 1. Povelje Ujedinjenih nacija, pored ostalog ističe se zahtjev za "razvijanje i posticanje poštovanja preva čovjeka i osnovnih sloboda za sve, bez razlike na rasu, spol, jezik i vjeru." U preambuli ovog dokumenta se kaže da su narodi koji osnivaju Organizaciju odlučni da potvrde vjeru u osnovna prava čovjeka, u ravnopravnost muškarca i žene. Time se mijenja odnos muškarca i žene u domenu braka i u domenu odnosa roditelja i djece.

Osigurano je jednako pravo na slobodan izbor bračnog druga, na sklapanje braka samo po slobodnoj volji i uz njihovu potpunu saglasnost, jednaka lična prava muškarca i žene, uključujući i pravo na izbor profesije i zanimanja, na izbor porodičnog imena, jednaka prava i odgovornost u braku i po razvodu braka, u pogledu vlasništva nad imovinom, odnosno sticanjem, raspolaganjem i otuđivanjem (Član 16. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena).

Poslijedica primjene principa ravnopravnosti u domenu roditeljskog prava znači ista prava za oca i majku u odnosu na djecu. U svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu. Ovaj princip se posebno odražava na položaj vanbračne djece, koja su sve manje degradirana. U "prvoj fazi" ona se u svojim pravima približavaju pravima djece rođene u braku, da bi se u daljim reformama sa njima potpuno izjednačila. Naše zakonodavstvo je uvažilo društvene promjene i prilagodilo im status i potrebe porodice. U tome je njegova vrijednost.